Autor u članku analizira drugu fazu razvoja Husserlove fenomenološke egologije i prijelaz s neegološke na egološku fenomenologiju. Prihvaćajući neizbježnost čistog Ja kao fenome- nološkog reziduuma transcendentalne epoche, nekonstituirane transcendencije u imanenci- ji i nositelja evidencije stava »Ja jesam«, ono se analizira u svojim glavnim aspektima - kao što su, među ostalim, Ja-pol i Ja-supstrat habitualnosti - te svojstvima koje posjeduje i ulogama koje igra u struji doživljaja čiste svijesti. Tako formulirano, čisto Ja bit će inkorporirano u kasne koncepte transcendentalnog ega i transcendentalne intersubjektivnosti. Bit će istaknuti i nedostaci takve egološke koncepcije svijesti, na koje adekvatno rješenje neće ponuditi ni neegološke teorije Husserlovih sljedbenika, što debatu o egološkom karakteru svijesti čini prisutnom i u suvremenoj filozofiji.